Nikad više: Gazi, zaboravljenoj tragediji koju svijet ignorira

0

Nagrađivana bosanskohercegovačka književnica i spisateljica Lana Bastašić, autorica romana ‘Uhvati zeca’ objavila je kolumnu na Guardianu, pod naslovom “Odrasla sam u Bosni, u strahu i mržnji prema muslimanima. Sada vidim kako Njemačka griješi oko Gaze”. Prijevod njene kolumne objavljujemo u cijelosti:

Kada sam se preselila u Berlin, stekla sam naviku da svraćam kod Stolpersteinea ​​(Kamen spoticanja je spomenik koji je napravio Gunter Demnig, u znak sećanja na žrtve holokausta, op.pr.) i čitam o Jevrejima koji su odvedeni iz svojih domova i prevezeni u koncentracione logore. Na putu do metroa postoji jedna zgrada iz koje je odvedeno 16 ljudi. Ali, Lucijin kamen me je ohladio do srži. Njen je spomenik jedan kamen ispred velike zgrade. Jedan mali kamen spoticanja. Sve što se zna o Lucie je da je odvedena u 61. godini. To me je natjeralo da razmišljam o drugim ljudima koji su živjeli u zgradi i koji su možda gledali kako se to događa. Šta su radili? Jesu li samo gledali na drugu stranu?

Moja porodica dolazi iz Hrvatske, a kao nehrvati napustili smo zemlju tokom nacionalističkog ludila ranih 1990-ih, koje je pokojna Dubravka Ugrešić u svom radu opisala kao borbu za “čist hrvatski zrak”. Progonjeni u Hrvatskoj od ranih 1940-ih – moj djed je sa 11 godina uspio živ napustiti logor Jasenovac – našli smo se na sjeveru Bosne i Hercegovine. Tamo je žrtva bila drugačija. Naše komšije Bošnjake, koji su se razlikovali od nas jedino po muslimanskim imenima, sada su javno klevetali skoro svi srpski mediji. Ljudi koji su živjeli pored nas, slali djecu u iste škole, govorili istim jezikom, sada su prikazani kao neljudi, kao džihadisti koji će nas ubijati dok spavamo, kao životinje koje će nam vaditi zube i silovati naše žene. Sve ove priče sam čula sa šest godina. Znala sam riječ mudžahedin prije nego što sam naučila abecedu.

Lokalna džamija iz 16. vijeka potom je srušena u Banjoj Luci. Neki od mojih školskih drugova su otišli preko noći, a sutradan se o njima ništa nije govorilo. Neki su promijenili imena u ‘kršćanskije’ varijante, ali su ih svakako maltretirali na dnevnoj bazi. S osam godina sam naučila da razlikujem nas od njih. Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja. Drugarica iz razreda više nije bila drugarica iz razreda. Bila je muslimanka. Doktor više nije bio doktor. Oni su sada bili Hrvati.

Zašto pisati o Bosni 28 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma? Istina je da nema mira nakon etničkog čišćenja. Bosna je još uvijek duboko podijeljena. Ljudi se ne mogu dogovoriti kako nazvati jezik kojim govore. Ratni zločinci se poštuju na svim stranama. Odliv mozgova iz Bosne raste svake godine. Traumatizirana djeca su postala traumatizirane odrasle osobe, nesposobne da nađu posao ili pristupe pristojnoj zdravstvenoj zaštiti.

Lokalna džamija iz 16. vijeka potom je srušena u Banjoj Luci. Neki od mojih školskih drugova su otišli preko noći, a sutradan se o njima ništa nije govorilo. Neki su promijenili imena u ‘kršćanskije’ varijante, ali su ih svakako maltretirali na dnevnoj bazi. S osam godina sam naučila da razlikujem nas od njih. Učiteljica više nije bila učiteljica, bila je Srpkinja. Drugarica iz razreda više nije bila drugarica iz razreda. Bila je muslimanka. Doktor više nije bio doktor. Oni su sada bili Hrvati.

Napisala sam roman inspirisana mojim sjećanjima iz Banja Luke koji je preveden na razne jezike, uključujući njemački, što je dovelo do toga da mi je ponuđena njemačka kulturna stipendija. Moj život posljednjih nekoliko godina provela sam putujući po Njemačkoj da bih pričala o svojoj knjizi i o paralizi s kojom Bosna još uvijek ‘živi’. Svugdje sam sretala simpatične slušaoce, ljude željne da čitaju, da šire vijesti, da pomognu. Ja sam bila određena bosanska djevojka. Ugodni bijeli Evropljani sjedili su na književnim događajima i vrtjeli glavama u nevjerici dok sam im pričala o etničkom čišćenju. Nikad više, rekli bi, svaki put kada bi im se u feedovima pojavila neka bosanska godišnjica ili nešto slično.

Ali, “nikad više” je slaba fraza. Svijet zaboravlja, kao što je zaboravio i Bosnu. Nikada postaje istrošeno i napušteno i opet se vraća u sve većem broju i mračnijim pričama.

Pojas Gaze, već osiromašen okupacijom i ilegalnom 16-godišnjom blokadom, čiju populaciju čini 47 posto djece, bombarduje najmoćnija vojska na Bliskom istoku uz pomoć najmoćnijih saveznika na svijetu. Više od 4.600* Palestinaca leži mrtvo, a mnogi drugi se suočavaju sa smrću u nedostatku primirja, jer ne mogu izbjeći bombardiranje ili nemaju pristup vodi, hrani ili struji. Izraelska vojska tvrdi da je njena ofanziva, koja se sada pojačava, “rat protiv terorizma”; Stručnjaci UN-a kažu da se radi o kolektivnoj kazni.

Sve su to činjenice. Ipak, čak i pominjanje riječi “Palestina” u Njemačkoj riskira da vas optuže za antisemitizam. Svaki pokušaj pružanja konteksta i dijeljenja činjenica o historijskoj pozadini sukoba smatra se grubim (o)pravdanjem Hamasovog terora.

Ne samo da policija zaustavlja ili prekida propalestinske skupove, već je i njemačka senatorica za obrazovanje Katharina Günther-Wünsch poslala e-mail školama u kojima kaže da “Svako demonstrativno ponašanje ili izražavanje mišljenja koje se može razumjeti (“kurziv je moj”, ističe Lana Bastašić u kolumni) kao odobravanje napada na Izrael ili podrška terorističkim organizacijama koje ih izvode, kao što su Hamas ili Hezbolah, predstavlja prijetnju školskom miru u trenutnoj situaciji i zabranjeno je”. Osim zabrane simbola vezanih za Hamas, škole sada mogu slobodno zabraniti i “simbole, geste i izražavanje mišljenja koji još nisu dosegnuli granicu krivične odgovornosti”, što uključuje kefiju (šareno isprugana beduinska marama), palestinsku zastavu i naljepnice “slobodna Palestina” i značke.

Gušenje protivljenja ubijanju civila u Gazi proširilo se čak i na Jevreje. Jevrejki iz Izraela koja je držala plakat na berlinskom trgu pozivajući na prekid nasilja, njemačka policija je prišla za nekoliko sekundi i odvezla je policijskim kombijem. Kasnije je puštena. Svako ko se solidariše s Palestincima automatski se sumnjiči da je prešutni simpatizer Hamasa.

Sajam knjiga u Frankfurtu otkazao je ceremoniju dodjele nagrade palestinskoj spisateljici Adanie Shibli. Berlinsko pozorište Gorki otkazalo je izvedbu drame Situacija, austrijske Izraelke Yael Ronen planiranu za 23. oktobar. A, urednik antologije, koja sadrži djela 34 arapska pjesnika u egzilu, rekao je da je događaj otkazao berlinski Haus für Töpfey.

Dobronamjerni ljudi su me savjetovali da bi iznošenje ovakvog mišljenja moglo dovesti do toga da me više ne pozovu na književne manifestacije i festivale, te da bi moja karijera u Njemačkoj – izvoru mog života u posljednje dvije godine – mogla biti gotova.

Ipak, dok su umjetnici i pisci otkazani zbog navodnog antisemitizma, pravi neonacizam je u porastu, s krajnje desničarskom strankom AfD, Alternativa za Njemačku, koja pobjeđuje na lokalnim izborima, a mainstream političari prvlače ideju sklapanja dogovora sa njima. Isti sajam knjiga koji je zatvorio ceremoniju dodjele nagrada za Shibli ranije se suočio s kritikama zbog uključivanja izdavačke kuće tvrdokorne desnice Antaios u svoj program, uz prisustvo članova AfD-a.

Nepokolebljiva zvanična podrška Njemačke akcijama izraelske vlade ostavlja malo prostora za čovječanstvo. Također je kontraproduktivna, služi širenju straha, islamofobije i, da, antisemitizma. Budući da su odrasli u sjeni kolektivne krivice za nacističke ratne zločine, čini se da su mnogi njemački intelektualci gotovo jedva dočekali priliku da se iskupe za grijehe predaka. Iskupljenje će, naravno, pasti na leđa palestinske djece.

Trebalo bi da se svrsta u kategoriju “izjavljivanja očiglednog”, ali se ipak mora podvući: historijski gledano, islamofobija je dovela samo do više terorizma. Pošto sam odrasla u Bosni, s potpunom sigurnošću vam mogu reći da začaranom krugu nema kraja. Uvijek postoji još jedno mrtvo tijelo koje može postati “oružje”.

Licemjerje bijelog spasitelja kojem danas svjedočimo u Njemačkoj dugoročno će koristiti samo bijelim Nijemcima. Ili ste protiv fašizma u svim njegovim oblicima, ili ste licemjer. Osuđujete i terorističku organizaciju kao i terorizam koji je počinila vlada.

Zgrožena sam Hamasovim postupcima i njihove žrtve su u mojim mislima, ali nemam pravo glasa o tome šta rade. Nijedan od mojih poreza ne ide za finansiranje Hamasa. Neki od mojih poreza, međutim, finansiraju bombardovanje Gaze. U periodu između 2018. i 2022. Izrael je uvezao oružje u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara iz SAD-a i Njemačke.

Kako živim u Njemačkoj, smatram svojom ljudskom odgovornošću da je prozovem zbog njene jednostranosti, licemjerja i njenog prećutnog pristajanja na etničko čišćenje Gaze. Prolazeći svaki dan pored Lucienog kamena, podsjećam na tu odgovornost. Podsjećam šta tišina može učiniti i koliko dugo može opsjedati mjesto i ljude. Dolazim iz tihog mesta natopljenog krvlju. Nikada nisam mislila da ću osjetiti istu tišinu u Njemačkoj.

*U međuvremenu, broj ubijenih Palestinaca povećan je na 5.791. Brojka uključuje 2.360 djece, a mediji ističu da su samo u prethodna 24 sata ubijena 704 Palestinca.

Izvor: radiosarajevo.ba